Bilo je to krajem pro\u0161log vijeka, uo\u010di zimskih praznika, kada Vuk, najljep\u0161i i najmla\u0111i Krsmanov i Spomin sin, dovede \u017eenu u svoje malo selo, negdje u Isto\u010dnoj Bosni. Isprva se mje\u0161tani za\u010dudi\u0161e kako to odjednom, iznenada, i to ba\u0161 u zimu, gazda Krsman najavi Vukovu svadbu, bez velikih priprema kako su seoski obi\u010daji u tom selu nalagali. <\/p>\n\n\n\n
– Bi\u0107e da je gazdu Krsmana ovaj put \u017eivot pretekao. Velim vam da je snaja trudna, nema druge – likovale su \u0161apatom i naga\u0111ale dokone i krezube seljanke pletu\u0107i \u010darape i ispijaju\u0107i kafe po seoskim sijelima.<\/p>\n\n\n\n
Mlada nevjesta nije li\u010dila na djevojke iz sela. Ni\u017eeg rasta, svijetle puti, zlatne kose i upalih obraza, odudarala je od drugih, rumenih i kr\u0161nih djevojaka iz sela. Seljaci su je zagledali i \u010dudili se kako je Vuk, visok i mrk na oca, mogao odabrati tako krhku i bezli\u010dnu djevojku sebi za \u017eenu. <\/p>\n\n\n\n
Vijest o Vukovoj \u017eenidbi odjeknula je selom i pogodila sve mje\u0161tane kao grom. Najvi\u0161e je razljutila Zorku koja se potajno nadala da \u0107e svoju k\u0107er-jedinicu udati ba\u0161 za jednog tako lijepog i bogatog mladi\u0107a kao \u0161to je Vuk i udomiti je u jednu, ba\u0161 tako uglednu i gazdinsku, ku\u0107u kakva je bila Krsmanova.<\/p>\n\n\n\n
– Oduvijek sam ja znala da sa njim ne\u0161to nije u redu, – govorila je Zorka svojim prijateljicama jedne ve\u010deri na sijelu dok je vezla goblen. – Od ovoliko cura u selu on ba\u0161 dovede tu\u0111inku!<\/p>\n\n\n\n
Svadba je kratko trajala i mo\u017eda je niko ne bi ni upamtio da Zavi\u0161a i Vukosav, dva vragolasta sin\u010di\u0107a mlinara \u0110oke, ne napravi\u0161e d\u017eumbus ovjekovje\u010div\u0161i Vukovu svadbu i svrstav\u0161i je u jedno od onih doga\u0111aja koji \u0107e se decenijama kasnije prepri\u010davati po selu. <\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
Teta Spomino slatko od smokava i \u0161ljiva pripremljeno je sedam dana pred svadbu, spakovano u dvije tegle, pokriveno krpom i ostavljeno u ljetnoj kuhinji, na kredencu. Na poklopcima tegli p\u00edsalo je teta Spominim rukopisom i velikim slovima: SLATKO ZA SVATOVE.<\/p>\n\n\n\n
– Mogu li da dobijem kri\u0161ku onog slatka \u0161to si napravila za svatove? – upita jednog dana sedmogodi\u0161nji Zdravko svoju baku Spomu, pokazuju\u0107i prstom na tegle na kredencu. Zdravko je bio teta Spomin unuk-jedinac i miljenik. Ovaj mr\u0161avi dje\u010da\u010di\u0107, pjegava nosa i vesela lica, ukra\u0161enog nemirnim i tamnim uvojcima, svuda je pratio svoju baku. Po selu se pri\u010dalo kako teta Spoma ni na pijacu vi\u0161e ne ide bez svog unuka i kako ga u\u010di i pu\u0161ta da se cjenka i raspravlja sa trgovcima, u\u017eivaju\u0107i u svakoj njegovoj izgovorenoj rije\u010di. Govorilo se i kako nikada nije uga\u0111ala svojim sinovima onako i onoliko kao \u0161to je malom Zdravku i kako se, od stroge majke i jo\u0161 stro\u017ee svekrve, potpuno promijenila i nekako smek\u0161ala nakon unukovog ro\u0111enja. Sve je to teta Spoma o\u0161tro poricala govore\u0107i kroz smijeh:<\/p>\n\n\n\n
– Ma jok! I ne mislim na njega, pravo da vam ka\u017eem, nego prati me \u0111e god krenem. Ko cuko, Bo\u017ee oprosti. Dosadan je a ne mogu da ga se otarasim. Vazda mi uz nogu. A isti je mater: mr\u0161av, pjegav, ko da i nije na\u0161! Jo\u0161 je i nemiran, \u0111avo ga ne odnio! Ko zna na \u0161ta \u0107e to iza\u0107i ne budu li ga batinali na vrijeme. Ja bih to, da se \u0161ta pitam, ve\u0107 dovela u red, ali ne pitam se.<\/p>\n\n\n\n
Tako je govorila teta Spoma i odmahivala rukama, ali uvijek se, nekim \u010dudom, nalazila ba\u0161 tu, u Zdravkovoj blizini i na njegovoj strani, kada je trebalo da ga odbrani od batina.<\/p>\n\n\n\n
– Neka, djeco, polako, – govorila bi Spoma sinu i snahi dok bi se ovi spremali da biju Zdravka. – Ne dirajte ga, zaboga. Nije da ga branim, ali pogledajte ga – govorila bi Spoma pa uzimala maloga za mr\u0161avu ruku i mlatarala njome svima ispred o\u010diju. – Nemate ga za \u0161ta uhvatiti a kamo li po \u010demu nalupati! <\/p>\n\n\n\n
Iako krupna i visoka \u017eena, naj\u010de\u0161\u0107e odjevena u teget-plavu haljinu i opasana \u0161arenom keceljom, teta Spoma bi sva podrhtavala u takvim situacijama. I sin i snaha ostajali bi zbunjeni pred svekrvom i majkom koja im je u tim momentima li\u010dila na krhku i slaba\u0161nu staricu, a za koju su znali da je o\u0161tra, razborita, stroga i nepopustljiva \u017eena kojoj se nije valjalo suprostavljati.<\/p>\n\n\n\n
– Ajde mali, \u0111avo te ne odnio. Bje\u017ei mi s o\u010diju i ne pravi vi\u0161e zijana! – zavr\u0161avala bi teta Spoma odguruju\u0107i nje\u017eno maloga od sebe i osloba\u0111aju\u0107i ga kao \u0161to \u010dovjek pu\u0161ta pticu na slobodu.<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
– Mogu li da dobijem kri\u0161ku onog slatka \u0161to si napravila za svatove – upita Zdravko gledaju\u0107i baku kako stoji pokraj pe\u0107i i mije\u0161a varivo. Na to pitanje, na teta Spominom ozbiljnom ali lijepom i okruglom licu, ukaza se jedva vidljiv osmijeh. <\/p>\n\n\n\n
– Mogu li, baba, molim te? Samo jednu, – nastavi dje\u010dak sve umiljatijim glasom pokazuju\u0107i prstom prema kredencu.<\/p>\n\n\n\n
-A kako li sve vidi\u0161, svi te \u0111avoli znali – re\u010de Spoma i nasmija se pa doda – ne mo\u017ee. To je baka za svatove pripremila. Uzmi suvih \u0161ljiva.<\/p>\n\n\n\n
– Daj mi. Daj mi, bako samo jednu, molim te – uporno nastavi dje\u010dak mole\u0107ivim glasom. Vidjev\u0161i da mali ne\u0107e odustati, teta Spoma na kraju popusti.<\/p>\n\n\n\n
– Samo jednu i bje\u017ei mi s o\u010diju – re\u010de teta Spoma pomalo ljutito ali sa istim onim, skoro nevidljivijim, osmijehom koji joj je lebdio na krajevima usana uvijek kada bi sa Vukom razgovarala.<\/p>\n\n\n\n
– Na! – re\u010de, pa ponudi Vuku veliku kri\u0161ku doma\u0107eg hljeba debelo namazanu slatkom od smokava i \u0161ljiva. <\/p>\n\n\n\n
Vidjev\u0161i ogromnu kri\u0161ku, dje\u010dak iskola\u010di o\u010di pa razvu\u010de usne u \u0161iroki osmijeh. <\/p>\n\n\n\n
– Hvala, baba! – re\u010de, prinese kri\u0161ku ustima, odgrize veliki komad i po\u010de slatko da jede, mljackaju\u0107i i oblizuju\u0107i se.<\/p>\n\n\n\n
– E, \u0111avo te ne odnio – re\u010de teta Spoma gledaju\u0107i ga pa obrisa ruke od kecelju i vrati se svom poslu.<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
Zdravkovi najbolji drugovi bili su Zavi\u0161a i Vukosav, bra\u0107a blizanci, koji su \u017eivjeli u susjednoj ku\u0107i sa svojim roditeljima. Dje\u010daci su bili iz siroma\u0161ne ali po\u0161tene porodice. Prve kom\u0161ije, \u010desto su dola\u017eili u teta Spominu ljetnu kuhinju gdje su se zajedno sa Vukom igrali drvenim igra\u010dkama kojih je ovaj imao i previ\u0161e a koje je teta Spoma, pazarnim danima, donosila iz grada. U po\u010detku je dje\u010dake dovodila majka, Stana, ko\u0161tunjava i tiha \u017eena, koja bi satima \u0107utke i nepomi\u010dno sjedila na kau\u010du i posmatrala dje\u010dake u igri. Kako je vrijeme prolazilo a djeca rasla, Zavi\u0161a i Vukosav su sve \u010de\u0161\u0107e dolazili sami i ostajali u teta Spominoj ljetnoj kuhinji koliko su htjeli. De\u0161avalo se da u hladnim, zimskim, danima, dok vatra glasno pucketa u staroj \u017eeljeznoj pe\u0107i, dje\u010daci provedu po nekoliko sati sjede\u0107i i igraju\u0107i se na debelom, ru\u010dno-tkanom, vunenom, \u0107ilimu, koji je teta Spoma, nekada davno, donijela u miraz. Ne \u017eele\u0107i da ih ostavlja same, teta Spoma bi za to vrijeme radila neki posao u kuhinji. Spremala bi neko jelo ili krpila staru odje\u0107u ali od dje\u010daka se ne bi odvajala.<\/p>\n\n\n\n
Teta Spomina ljetna kuhinja sagra\u0111ena je u isto vrijeme kada i porodi\u010dna, velika, ku\u0107a u kojoj su uku\u0107ani spavali i zimi boravili. Ljetna kuhinja, koju je teta Spoma zvala \u201cljetna kujna\u201d koristila se cijele godine. Njena vrata su ve\u0107im dijelom godine ostajala \u0161irom otvorena pa su djeca, odrasli, slu\u010dajni i namjerni prolaznici, pa \u010dak i seoske ma\u010dke, slobodno ulazili u nju. Teta Spoma je povazdan boravila u svojoj ljetnoj kuhinji, uglavnom rade\u0107i ne\u0161to oko pe\u0107i. Bila je to vrijedna \u017eena i vrsna doma\u0107ica za koju je gazda Krsman \u010desto u \u0161ali govorio:<\/p>\n\n\n\n
– Ja sam se u svoju Spomu zaljubio kad sam vidio kako kuva – a teta Spoma je na to, sa osmijehom, odgovarala:<\/p>\n\n\n\n
– To mi je jasno. Samo mi nije jasno u \u0161ta se ja zaljubih.
Teta Spoma je u\u017eivala gledaju\u0107i Vuka i njegove drugare kako jedu. Ljeti bi ih pu\u0161tala da se dobro izmore tr\u010dkaraju\u0107i po dvori\u0161tu i igraju\u0107i se a onda bi ih zvala u kuhinju, pa im onako gladnim i umornim od igre, pru\u017eala po kri\u0161ku masti, komad sira ili kovrc pite da pojedu. \u010cesto bi im, iz svoje ba\u0161te, ubrala mladog luka i gledala kako ga mali\u0161ani, uz kukurzni hljeb i doma\u0107i kajmak, slatko jedu.
– Samo neka jedu, – govorila je teta Spoma. – Ovaj na\u0161 ko plitka. Ne bi nikad jeo da nema Zavi\u0161e i Vukosava. Nudim ga povazdan a on sve odmahuje onom svojom, praznom, glavom i veli mi da nije gladan a \u010dim do\u0111u ova dvojica \u2013 a oni vazda jesti mogu – i navale na jelo, eto ti i ovog moga i veli mi \u201cbaba, gladan sam\u201c –<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
Ovaj put, iako je bila zima, vrata ljetne kuhinje ostajala su napola otvorena kako bi teta Spoma i seoske \u017eene nesmetano ulazile u kuhinju nose\u0107i u rukama \u0161erpe, lonce, tepsije i posu\u0111e za svatove. <\/p>\n\n\n\n
– Mo\u017eemo li i mi probati slatko za svatove? – upita\u0161e jednog dana Zavi\u0161a i Vukosav teta Spomu dok je ova ulazila u kuhinju nose\u0107i u rukama veliki lonac.<\/p>\n\n\n\n
– Maknite se, djeco, ne znam kud glavom udaram – odvrati ona stavljaju\u0107i lonac na pe\u0107.<\/p>\n\n\n\n
– Samo jednu kri\u0161ku, teta Spomo – molili su dje\u010daci, ali teta Spoma im nije odgovarala. Vidjev\u0161i da slatko ne\u0107e dobiti, dje\u010daci ljutito iza\u0111o\u0161e iz kuhinje.<\/p>\n\n\n\n
Tih dana je teta Spoma razmi\u0161ljala o drugim, krupnijim, stvarima pa nije ni obra\u0107ala pa\u017enju na mali\u0161ane. Iako je mnogo voljela Vuka i \u010desto ga pravdala pred ocem, ovaj put je teta Spoma bila ljuta na svog najmla\u0111eg sina i grdila ga u sebi. <\/p>\n\n\n\n
– Za\u0161to li je, nesretnik, odlu\u010dio da se \u017eeni ba\u0161 u vrijeme posta, – pitala se teta Spoma. – Bog ga ne ubio! Bez veselja i uz posnu trpezu, umjesto na prolje\u0107e ili u ranu jesen kad se sav narod vjen\u010dava! <\/p>\n\n\n\n
Govorila je tako teta Spoma u sebi ali nikada i nikome naglas. Poku\u0161avala je Spoma i razgovarati sa Vukom ali on je \u0107utao. I gazda Krsman je \u0107utao iako je i sam bio zbunjen tom naglom Vukovom odlukom da se \u017eeni. Isprva je bio \u010dak i ljut na sina, ali popustio je kada je Vuk odlu\u010dno izjavio da \u0107e se sa svojom izabranicom vjen\u010dati te zime, pa makar to bilo i u drugoj dr\u017eavi i bez roditeljskog blagoslova.<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
Bilo je to oko sedam sati uve\u010de, dan uo\u010di svadbe. U selu je vladao potpuni mrak. Prozori malih seoskih ku\u0107a bili su obasjani slabom svjetlo\u0161\u0107u. Sve je bilo mirno i tiho i \u010dinilo se da su seljaci odavno pospali. Tu dosadnu, zimsku, seosku ti\u0161inu, prekidao je samo povremeni lave\u017e pasa koji se \u010duo negdje u daljini. <\/p>\n\n\n\n
Samo je jedna ku\u0107a bila dobro osvjetljena i iz nje je izvirao \u017eivot. Bila je to ku\u0107a gazda Krsmana u kojoj su se odvijale posljednje pripreme za Vukovu svadbu. Ljudi su \u017eurnim koracima ulazili u tu veliku ku\u0107u i jo\u0161 br\u017ee izlazili iz nje, nose\u0107i u rukama zave\u017eljaje, kese, kutije, posu\u0111e i sve ono \u0161to \u010dovjek mora da preturi preko ruku spremaju\u0107i se za tako va\u017ean doga\u0111aj. I kako to obi\u010dno biva svuda se \u010duo smijeh i razgovor. Ljudi su bili umorni ali dobro raspolo\u017eeni. <\/p>\n\n\n\n
U avliji, ispred ku\u0107e, stajali su Zavi\u0161a i Vukosav i posmatrali \u017eene kako \u017eurnim koracima ulaze u ljetnu kuhinju nose\u0107i u rukama \u0161erpe i tepsije a zatim izlaze iz nje, i opasavaju\u0107i se raskop\u010danim puloverima, \u017eure nazad u veliku ku\u0107u.<\/p>\n\n\n\n
– Jesi li siguran da \u0107e da upali? – upita Zavi\u0161a.<\/p>\n\n\n\n
– Kako nisam, bolan?! Sjeti se kako je amid\u017ea pro\u0161\u2019o kod nas na slavi kad mu je mama pouljila salatu ricinusovim umjesto maslinovim uljem! – odgovori Vukosav i nakezi se.<\/p>\n\n\n\n
– Dobi\u0107emo batine ako se sazna – opet re\u010de Zavi\u0161a, ovaj put ti\u0161e i zabrinuto.<\/p>\n\n\n\n
– Neka dobijemo! Nije mi \u017eao! Ja znam za\u0161to ovo radim, a ti – ako se boji\u0161 – idi ku\u0107i! – odbrusi Vukosav.<\/p>\n\n\n\n
– Ne bojim se – pro\u0161aputa Zavi\u0161a pa opet za\u0107uta.<\/p>\n\n\n\n
Obojica su \u0107utali neko vrijeme pa Zavi\u0161a opet prekide ti\u0161inu.<\/p>\n\n\n\n
– A \u0161to ti ovo radi\u0161, Boga ti?<\/p>\n\n\n\n
– Zato \u0161to nam nije dala slatka, tupane! – odbrusi Vukosav i od\u0161eta u kuhinju teta Spome.<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
U kuhinji je vladao haos. Sve je vrvilo od \u017eena. Jedne su servirale hranu, druge odlagale spremljena jela u fri\u017eider, tre\u0107e prebrojavale pribor za jelo a \u010detvrte brisale i slagale su\u0111e. Vukosav je u\u0161ao u kuhinju sasvim neopa\u017eeno. U toj \u017eurbi i galami niko nije ni primijetio dje\u010daka. Sigurnim koracima pri\u0161ao je kredencu na kojem su stajale tegle sa slatkom, zgrabio ih i sakrio pod jaknu a onda iza\u0161ao iz kuhinje isto tako neopa\u017eeno kao \u0161to je i u\u0161ao. <\/p>\n\n\n\n
Iza\u0161av\u0161i iz kuhinje pojurio je ka mjestu gdje ga je \u010dekao Zavi\u0161a.<\/p>\n\n\n\n
– Jesi li ih na\u0161ao? \u2013 upita nestrpljivo Zavi\u0161a.<\/p>\n\n\n\n
– Naravno da jesam. Evo ih! \u2013 re\u010de Vukosav i izvadi tegle ispod jakne. Pa\u017eljivo ih spusti na zemlju, otvori poklopce pa izvadi iz d\u017eepa malu bo\u010dicu sa ricinusovim uljem i jo\u0161 jedan zave\u017eljaj u kojem se uka\u017ea\u0161e mljevene datule. Pa\u017eljivo, da ne prospe slatko, istrese pola boce ricinusa u jednu, a pola u drugu teglu. Zatim doda i mljevene datule paze\u0107i dobro da ih ravnomjerno rasporedi u tegle, pa promije\u0161a ka\u0161ikom koju izvadi iz d\u017eepa.<\/p>\n\n\n\n
Zavi\u0161a ni\u0161ta ne re\u010de. Nijemo je posmatrao \u010das brata, \u010das tegle, \u010das ljetnu kuhinju teta Spome.<\/p>\n\n\n\n
– To je to! – re\u010de Vukosav pa zatvori tegle poklopcima. – \u010cekaj me tu, brzo \u0107u se vratiti – naredi bratu pa se ponovo, skrivaju\u0107i tegle ispod jakne, uputi u teta Spominu ljetnu kuhinju.<\/p>\n\n\n\n
U\u0161av\u0161i u kuhinju uputi se pravo do kredenca. Izvu\u010de tegle i vrati ih na svoje mjesto. Neko ga potap\u0161a po ramenu. Vukosav se tr\u017ee i ugleda teta Spomu.
– \u0160ta radis, mangupe? – upita ga i nasmije\u0161i mu se. – Idi ku\u0107i, spavaj. Sutra je svadba! \u2013 re\u010de pa ga pomilova po kosi. Vukosav ni\u0161ta ne re\u010de. Stidljivo obori glavu pa iza\u0111e iz ljetne kuhinje. <\/p>\n\n\n\n
Kora\u010daju\u0107i prema Zavi\u0161i, osjeti da mu se grlo ste\u017ee i suze naviru na o\u010di.<\/p>\n\n\n\n
– Joj, Zavi\u0161a! \u0160ta uradismo?! \u2013 re\u010de, zagrli brata pa briznu u pla\u010d.<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
Bila je subota, osam sati ujutro. Jutarnje sunce obasjavalo je snijegom pokrivene avlije i krovove seoskih ku\u0107a. Selo je li\u010dilo na bajku. Jedna mala ptica sletjela je na krov gazda Krsmanove ku\u0107e i najavila svatove.<\/p>\n\n\n\n
Odjevena u najljep\u0161u haljinu i lijepa kako samo iskrena i dobra \u017eena mo\u017ee biti, stajala je teta Spoma ispred svoje ku\u0107e i sa osmijehom na licu do\u010dekivala goste. Svatovi su pristizali sa svih strana. Mu\u0161karci odjeveni u vunena odijela i \u017eene u finim, skupim, svilenim haljinama, skupljali su se pred ku\u0107om gazda Krsmana.<\/p>\n\n\n\n
Gazda Krsman, u sve\u010danom odijelu i sa kravatom oko vrata, bio je naro\u010dito veseo. Ovaj visoki \u010dovjek, \u0161irokih ramena, gustih i prosijedih brkova, i krupnih, tamnih, o\u010diju u kojima se ogledala dobrota, stajao je ispred svoje ku\u0107e i pozdravljao goste. Dr\u017ee\u0107i plosku doma\u0107e \u0160ljivovice u rukama, nudio je Krsman svatove rakijom koju je sam napravio i vi\u0161e od 20 godina \u010duvao u buretu od stare hrastovine. Bila je to \u010duvena gazda Krsmanova rakija, zlatna, pitka i mirisna i nije bilo seljaka koji se nije radovao \u010da\u0161ici tog finog pi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
– Dede, gazda Krsmane, suni nam po jo\u0161 jednu pa da se prebrojavamo i kre\u0107emo po mladu – naredi stari svat, poznat po svojoj ljubavi i naklonosti prema ovom \u017eestokom pi\u0107u.<\/p>\n\n\n\n
Gazda Krsman je to\u010dio i nije \u0161tedio.<\/p>\n\n\n\n
Pored gazda Krsmana stajala je teta Spoma, lijepa i blistava kao jutarnje sunce. Kako gazda Krsman nato\u010di \u010da\u0161icu rakije, tako teta Spoma zagrabi slatko ka\u0161ikom i pru\u017ei je gostu.<\/p>\n\n\n\n
– Dobro nam do\u0161li! Izvolite, slatko i rakiju – nudila je teta Spoma sa osmijehom.<\/p>\n\n\n\n
– Dobro ti je ovo slatko, doma\u0107ice!- pohvali je stari svat, pa uze jo\u0161 nekoliko ka\u0161ika. \u2013 Nego, dobro pazi na kuma. On ti je veliki slatkoguz! Sve \u0107e ti ovo sam pojesti ne bude\u0161 li gledala! – re\u010de teta Spomi, potap\u0161a je po ramenu pa u\u0111e u ku\u0107u.<\/p>\n\n\n\n
Odjeveni u svoja najbolja odijela, po\u010de\u0161ljani, ali blijedi od straha, virili su Zavi\u0161a i Vukosav iza starog orahovog drveta u dvori\u0161tu i posmatrali de\u0161avanja. Od silne hrane koju su im tog jutra nudile \u017eene, ni\u0161ta nisu ni okusili, a bili su gladni. Njihovi prazni stoma\u010di\u0107i kao da su bili vezani u \u010dvor.<\/p>\n\n\n\n
– Uzmite djeco. Valja se. Pojedite ne\u0161to, zaboga – nudile su doma\u0107ice pite i kola\u010de, prinose\u0107i ih dje\u010dacima na velikim, ovalnim i bogato-ukra\u0161enim tanjirima. Zavi\u0161a i Vukosav su samo odmahivali glavama.<\/p>\n\n\n\n
Svatovi u\u0111o\u0161e u ku\u0107u i posjeda\u0161e oko velikog, sve\u010dano postavljenog, stola. Nasta buka. Neki se raspri\u010da\u0161e, neki raspjeva\u0161e, a neki navali\u0161e na bogatu trpezu.<\/p>\n\n\n\n
– Ima li jo\u0161 tog slatka? – dreknu amid\u017ea pa mahnu rukom teta Spomi. – Volim ja slatko ovako, ujutro, na \u010desrce.<\/p>\n\n\n\n
-Ima, ima, kako da nema! \u2013 odgovori radosno Spoma, pa donese slatko i stavi pred njega.
Amid\u017ea i kum navali\u0161e. <\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
Pro\u0161lo je vi\u0161e od sat vremena a svatovi su jo\u0161 sjedili, jeli i pili. Malu prostoriju ispunjavao je glasan smijeh i miris duvana. \u017dene su pjevale a mu\u0161karci ih zadirkivali i \u0161alili se.<\/p>\n\n\n\n
U toj galami niko ni ne primijeti kad kum, blijed i skamenjen, odjednom ustade sa stolice i odjuri u kupatilo. Ubrzo za njim, kao gromom pogo\u0111en, sko\u010di i stari svat pa viknu:<\/p>\n\n\n\n
– \u0160to me ne\u0161to… \u2013 ali ne dovr\u0161i misao ve\u0107 odjuri do kupatila. Gosti se zbunjeno pogleda\u0161e.
Vidjev\u0161i da je kupatilo zaklju\u010dano, stari svat pojuri ka izlazu gdje naleti na stare Spomine opanke. Umalo ne pade! Nazu ih pa potr\u010da do vanjskog klozeta!<\/p>\n\n\n\n
– Usra se stari svat! – pro\u0161aputa Zavi\u0161a, vidjev\u0161i ga kako juri do klozeta.<\/p>\n\n\n\n
– Te\u0161ko nama – re\u010de Vukosav blijed od straha.<\/p>\n\n\n\n
– Jaoooj! \u2013 za\u010du se onda iz ku\u0107e pa odnekud izleti amid\u017ea sa poluraskop\u010danim pantalonama, unezvjereno gledaju\u0107i oko sebe. Zastade na tren, osvrnu se po avliji, pa se i on dade u trk do poljskog klozeta. Povu\u010de vrata ali ne otvori ih. Bila su zaklju\u010dana. Za\u010du se glas starog svata: – Zauzeeeettoooo! Idi dalje!!! –<\/p>\n\n\n\n
Pridr\u017eavaju\u0107i pantalone u rukama, amid\u017ea poleti prvo lijevo pa desno, izbezumljen kao pijetao kojeg doma\u0107ica juri sjekirom, pa se najzad dosjeti te zaleti niz brdo, iza ku\u0107e, i nestade iz vida. <\/p>\n\n\n\n
– Usra se i amid\u017ea! – povika Zavi\u0161a \u2013 i ode do potoka!<\/p>\n\n\n\n
Nije mnogo pro\u0161lo a svi svatovi su \u010du\u010dali kraj seoskog potoka nedaleko od gazda Krsmanove ku\u0107e. Vladala je potpuna ti\u0161ina. Ni pjesma, ni pri\u010da, ni smijeh se vi\u0161e nisu \u010duli. Kroz \u0160evar i divlje rastinje nazirale su se samo sve\u010dane haljine, fina, mu\u0161ka, odijela i poneka selja\u010dka \u0161ubara.<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda bi Zavi\u0161a i Vukosav i priznali krivicu da je teta Spoma shvatila \u0161ta se desilo, ali nije. Slatko je bilo pojedeno, dokazi uni\u0161teni, a dje\u010daci su \u0107utali.<\/p>\n\n\n\n
U selu se naga\u0111alo i raspravljalo.
– Velim vam, za sve je krivo Spomino slatko. Moj Mrk\u0161a ga je jeo, a ja bome nisam zbog ovog mog \u0161e\u0107era. Zato je on zavr\u0161io u potoku, a ja nisam! – pri\u010dala je Zorka i glasno se smijala sa kom\u0161inicama. <\/p>\n\n\n\n
Dugo su seljaci prepri\u010davali ovaj doga\u0111aj, svaki put oduzimaju\u0107i po ne\u0161to i dodaju\u0107i nove detalje toj neobi\u010dnoj pri\u010di. <\/p>\n\n\n\n
– Samo da svatovi ne pro\u0111u ko gazda Krsmanovi! \u2013 zadirkivali su seljaci gazda Krsmana po seoskim svadbama, a on se mr\u0161tio.<\/p>\n\n\n\n
– Samo da mi ne ispadne ko Spomin! \u2013 \u0161alile su se doma\u0107ice pakuju\u0107i doma\u0107i d\u017eem i slatko u teglice ili mije\u0161aju\u0107i bestilj u velikim, crnim, aranijama. <\/p>\n\n\n\n
Bila je to pri\u010da koja se rado pripovijedala na mnogim seoskim doga\u0111ajima i kojoj su se svi, osim gazda Krsmana i teta Spome, slatko smijali.<\/p>\n\n\n\n
Napisala Vedrana Vodopivec
Februar, 2023<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Bilo je to krajem pro\u0161log vijeka, uo\u010di zimskih praznika, kada Vuk, najljep\u0161i i najmla\u0111i Krsmanov i Spomin sin, dovede \u017eenu u svoje malo selo, negdje u Isto\u010dnoj Bosni. Isprva se mje\u0161tani za\u010dudi\u0161e kako to odjednom, iznenada, i to ba\u0161 u zimu, gazda Krsman najavi Vukovu svadbu, bez velikih priprema kako su seoski obi\u010daji u tom […]<\/p>","protected":false},"author":3,"featured_media":2741,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","ocean_post_layout":"","ocean_both_sidebars_style":"","ocean_both_sidebars_content_width":0,"ocean_both_sidebars_sidebars_width":0,"ocean_sidebar":"0","ocean_second_sidebar":"0","ocean_disable_margins":"enable","ocean_add_body_class":"","ocean_shortcode_before_top_bar":"","ocean_shortcode_after_top_bar":"","ocean_shortcode_before_header":"","ocean_shortcode_after_header":"","ocean_has_shortcode":"","ocean_shortcode_after_title":"","ocean_shortcode_before_footer_widgets":"","ocean_shortcode_after_footer_widgets":"","ocean_shortcode_before_footer_bottom":"","ocean_shortcode_after_footer_bottom":"","ocean_display_top_bar":"default","ocean_display_header":"default","ocean_header_style":"","ocean_center_header_left_menu":"0","ocean_custom_header_template":"0","ocean_custom_logo":0,"ocean_custom_retina_logo":0,"ocean_custom_logo_max_width":0,"ocean_custom_logo_tablet_max_width":0,"ocean_custom_logo_mobile_max_width":0,"ocean_custom_logo_max_height":0,"ocean_custom_logo_tablet_max_height":0,"ocean_custom_logo_mobile_max_height":0,"ocean_header_custom_menu":"0","ocean_menu_typo_font_family":"0","ocean_menu_typo_font_subset":"","ocean_menu_typo_font_size":0,"ocean_menu_typo_font_size_tablet":0,"ocean_menu_typo_font_size_mobile":0,"ocean_menu_typo_font_size_unit":"px","ocean_menu_typo_font_weight":"","ocean_menu_typo_font_weight_tablet":"","ocean_menu_typo_font_weight_mobile":"","ocean_menu_typo_transform":"","ocean_menu_typo_transform_tablet":"","ocean_menu_typo_transform_mobile":"","ocean_menu_typo_line_height":0,"ocean_menu_typo_line_height_tablet":0,"ocean_menu_typo_line_height_mobile":0,"ocean_menu_typo_line_height_unit":"","ocean_menu_typo_spacing":0,"ocean_menu_typo_spacing_tablet":0,"ocean_menu_typo_spacing_mobile":0,"ocean_menu_typo_spacing_unit":"","ocean_menu_link_color":"","ocean_menu_link_color_hover":"","ocean_menu_link_color_active":"","ocean_menu_link_background":"","ocean_menu_link_hover_background":"","ocean_menu_link_active_background":"","ocean_menu_social_links_bg":"","ocean_menu_social_hover_links_bg":"","ocean_menu_social_links_color":"","ocean_menu_social_hover_links_color":"","ocean_disable_title":"default","ocean_disable_heading":"default","ocean_post_title":"","ocean_post_subheading":"","ocean_post_title_style":"","ocean_post_title_background_color":"","ocean_post_title_background":0,"ocean_post_title_bg_image_position":"","ocean_post_title_bg_image_attachment":"","ocean_post_title_bg_image_repeat":"","ocean_post_title_bg_image_size":"","ocean_post_title_height":0,"ocean_post_title_bg_overlay":0.5,"ocean_post_title_bg_overlay_color":"","ocean_disable_breadcrumbs":"default","ocean_breadcrumbs_color":"","ocean_breadcrumbs_separator_color":"","ocean_breadcrumbs_links_color":"","ocean_breadcrumbs_links_hover_color":"","ocean_display_footer_widgets":"default","ocean_display_footer_bottom":"default","ocean_custom_footer_template":"0","ocean_post_oembed":"","ocean_post_self_hosted_media":"","ocean_post_video_embed":"","ocean_link_format":"","ocean_link_format_target":"self","ocean_quote_format":"","ocean_quote_format_link":"post","ocean_gallery_link_images":"off","ocean_gallery_id":[2735],"footnotes":""},"categories":[47],"tags":[],"class_list":["post-2732","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kratke-price-jedne-mame","entry","has-media"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2732","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2732"}],"version-history":[{"count":17,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2732\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":3328,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2732\/revisions\/3328"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2741"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2732"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2732"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.vedranavodopivec.com\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2732"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}